Te 1877 godine dok Crnogorska vojska držaše opsadu Nikšića, Turci naumiše da učine protivnapad preko Lješanske Nahije prema Cetinju. Iz Skadra u Podgoricu dođe Riza paša s vojskom a pridružiše mu se Turci iz Podgorice i Zete, Malisori i oko hiljadu Dibrana koje dovede Elijas paša. Turska vojska sveukupno je brojila oko šest hiljada vojnika.

Crnogorsku granicu prema Podgorici branila su dva Lješanska bataljona: Donjo-Lješanski (komandijer Radoje Mušikin Vukčević) i Gornjo-Lješanski (komandijer Savo Jokov Radunović). Oba bataljona zajedno imali su malo manje od hiljadu vojnika.

U petak 15-oga jula (po starome kalendaru) turska vojska se diže iz Podgorice i siđe niz Moraču do Botuna i tun se utabori. U poneđenik 18 jula, u cik zore vojska prijeđe Moraču, navali preko Donjijeh Kokota i udari na Farmake, đe je Donjo-Lješanski bataljon čuva’ stražu. Turci prvo otvoriše vatru na Lješanske položaje dalekometnijema topovima s Crvene Stijene i s Botuna, pa onda udariše vojskom. Iako Turci bjehu daleko mnogobrojniji, Lješnjani ne htješe uzmaknut ni stopu, no junački dočekaše tursku vojsku i udariše na turske predhodnice. S početka puskama, pa onda i sabljama i noževima nagnaše Turke u bjekštvo, ćerajući ih preko Sitnice. Turci tun imaše oko 300 ranjenijeh i mrtvije, a pogibe 12 Lješnjana i 20 ih se rani.

Turci ne htjedoše lako batalit. Riza paša dovede još nizama u Podgoricu, pa na vrh tri neđelje, opet diže vojsku. Znajuci za malobrojnost Lješnjana, on smisli da ih rastegne na duži front, i tako istanji i probije liniju odbrane. Devetoga avgusta Turci jednovremeno udare na Zeleniku, Bere Mihinju i Farmake. Ovi napad je bio mnogo žešći, no Lješnjani se ne htješe dat i junaštvom i pregnućem suzbiše turski napad. Tun pogibe 30 Lješanškijeh vojnika. Svojom ličnom hrabrošću, junaštvom i vojnom vještinom istakoše se starešine Lješanskijeh bataljona, komandijer Radoje Mušikin Vukčević, podkomandijer Simon Ivanov Vukčević (Obilića Medalja a kasnije i komandijer ujedinjenoga Lješanskoga bataljona), Kruski barjaktar Risto Vasov Perović, komandijer Savo Jokov Radunović i oficijer Ilija Dajičin Radunović.

Turci se opet povuku u Podgoricu ali nakratko. U zoru 27-oga avgusta opet krenu niz Moraču prema Lješkopolju. Iako dosta umorna Lješanska vojska bješe spremna na novi napad. Bataljon Radoja Mušikina bio je raspoređen ispod Kokota, preko Šteka do Bera. U Bere i dalje bješe Savo Jokov s svojiem bataljonom. Iako Turci opet bjehu deleko mnogobrojniji, Lješnjani ih opet junački dočekaše. Tun pogibe oko stotinu Turaka. Među 10 poginulijeh, Lješnjani izgubiše i hrabroga vojskovođu, komandijera Sava Jokova Radunovića. Videći da Turci otpremaju pojačanje iz Podgorice, Vojvoda Marko Miljanov s Kučima ne čekajući ni momenta s svojom vojskom poita prema Podgorici. Dio turske vojske povrne se preko Podgorice i sukobi se s Kučima, a boj se vodio od Dinoše do Ribnice. Kuči nad-jačaju i poćeraju Turke do Cijevne. Jedan dio Kuča stigne do Podgorice i popali turske kuče u Drač-mahalu. Turci izgube oko stotinu vojnika a Kuči su imali samo 4 poginula i oko deset ranjenijeh.

Ovi porazi uniješe rasulo u tursku vojsku, te se ona povuče iz Lješkopolja u Podgoricu. Dibrani i Skadarski Turci se posvadiše oko taina, pa se međusobno pobiše, a bi ih oko šezdeset mrtvijeh s obije bande.

(Izvod iz Memoara Kralja Nikole)

Đuro Ivana Gigojeva t10

Risto Gošelje Mitrova t20

Bogdan Mijata Stevanova t23

Andro Luke Simonova t31

Risto Mirka Velišina t40

Ilija Joka Nikolina t42

Mušika Joka Miloševa t45

Risto Joka Miloševa t45

Radoje Mušike Jokova t45

Ilija Sava Petrova t46

Luka Bogdana Boškova t48

Mihailo Vukadina Vasova t49

Ilija Stojana Turčinova t60